KVETCH

SEMIOTIKA DRAMSKIH OSOBA I UNUTARNJI MONOLOG - “Izvrstan osjećaj za odabir aktualnoga teksta, izbor glumaca koji su potpuno posvećeni radu i predanost u poslu rezultirali su vrlo zanimljivom predstavom napravljenom prema Raguževu redateljskome kodu: izostanak rekvizitarija, prostori reducirane scenografije s jednim stolom kojim se rješavaju sve scene, njegovim okretanjem i pokretanjem, precizni pomaci iz jednoga u drugi kod, govorenja i zaleđivanja, obraćanje en face publici koja postaje izravnim sudionikom razgovora i apsurdnih situacija, a parte govor, pantomima, specifična mimika i gesta…. … prikazuju se odnosi u obitelji, odnosi muža i žene, kćeri i majke, zeta i punice, kolega s posla, šefa i podređenoga, ljubavnika i ljubavnice, ljubavnika i ljubavnika…. Svi su oni osamljeni i nesretni, bez obzira na to jesu li u braku ili su samci, jesu li (bili) oženjeni ili su ih bračni partneri ostavili, imaju li djecu ili nemaju, svi traže sreću, a ne znaju kako doći do nje, u stalnome su traganju za identitetom i životom. Izvrsno su u satiričnoj predstavi Kvetch (KVETCHanje = PRIGOVARanje, GRINTanje, ŽUGanje, NJURGanje, KVOCanje, JAMRanje, KUKanje….), koja se bavi stalno nezadovoljnim dramskim osobama koji često svima prigovaraju, riješeni unutarnji i vanjski govori, kao i nizovi paralelnih unutarnjih (izgovorenih) monologa koji uzrokuju avangardne i apsurdne scene u kojima se i publika zrcali: potenciraju se tuga, otuđenje, tjeskoba, različite vrste straha, (…) što sve na neki način i u određenim segmentima opterećuje dramske osobe, ali i današnjicu, pa se zapitamo imaju li svi na sceni neku vrstu dijagnoze i/ili smo svi postali tako neurotični. Slavica Knežević u svojoj maniri vrsne komedijske glumice igra majku i punicu, opušteno, povremeno superiorno, ismijavajući cijelu situaciju neprimjerenim potezima, ali s jasno izraženom sviješću da je svima teret, da nema više ljubavi u obitelji, i da se njezino povremeno dolaženje u kuću svoje kćeri i zeta doživljava kao mučenje kojemu više ne želi svjedočiti. Erna Rudnički, prije nekoliko godina dobitnica Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolju mladu glumicu, jer Matko Raguž u svojim predstavama često iznjedri i pokaže nove glumce, glumi vrlo dobro Donnu/Donu, kćer i ženu, ulazeći u novi identitet ljubavnice pokušavajući promijeniti monotonost života, nezadovoljna i tjeskobna, teško pronalazi sreću, boji se života u kojemu se ništa ne pokreće i koji se svodi na čekanje. Ivan Simon u maniri Mr. Beana, odnosno Rowana Atkinsona izvrsno igra ulogu nezadovoljnoga, hladnoga, mrzovoljnoga čovjeka čije reakcije izazivaju smijeh jer je cijela predstava sazdana na ambivalentnim odnosima i krajnostima prepoznatljivih emocija. Njegov Frank/Franjo je čovjek kojega ne usrećuje ni besmislen posao ni besmislenost braka, i, želeći nešto promijeniti, poziva kolegu s posla na večeru nadajući se da on to neće prihvatiti, ali taj gotovo nemotiviran poziv kojim želi uspostaviti barem privid (nekad) normalnih ljudskih druženja, ipak pokrene neke skrivene želje, vrati neka davna veselja i prividnu sreću barem na trenutak. Vedran Komerički, uvijek pouzdan i posvećen glumac, vrlo dobro parirajući ostalima i lijepo surađujući sa svim kolegama na sceni, kvalitetno i s pravom mjerom glumi nedavno rastavljenoga njegova kolegu Hala/Adija, nikad ne pretjerujući, na fino satkanoj granici između duhovitosti i ozbiljnosti, čime izaziva svojevrsnu začudnost jer publiku drži u neizvjesnosti. Naime, ne zna se je li zaista tako dobar čovjek koji se našao u neočekivanoj, stranoj situaciji ili je možda manipulator. Hrvoje Barišić, jedan od ikona Exita, kojemu je kazališna pozornica potpuno domaći prostor, pojavljuje se kao peta dramska osoba nakon nekoliko slika, što je dramaturški iznenađujuće, ali vrlo zanimljivo, jer autor i redatelj ne dopuštaju odvijanje i raspletanje radnje nekim konvencionalnim, predvidljivim tijekom. Svojom pojavnošću potpuno mijenja sve odnose u drami, a punicu svojim dolaskom pomiče iz priče i marginalizira je. Makar tjelesno i materijalno snažan, i on pokazuje različite boli i strahove od napuštanja i osamljenosti. Sigurni smo da će publika hrliti na ovu novu Exitovu satiričnu komedijsku uspješnicu. Savjet: svakako pogledati, makar zato da se riješimo barem jednoga od strahova, ali i da vidimo još jednu izvrsnu predstavu.

Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr

GRINTANJE, JAMRANJE, KUKANJE, PRIGOVARANJE I OSTALO-ANJE Predstava „Kvetch“ Stevena Berkoffa u režiji Matka Raguža je baš onakvo ostvarenje kakvo želim (i očekujem) u programu Teatra Exit (9.12. 2025.). Britanski glumac, redatelj i pisac Steven Berkoff (1937.) svoju „dramu o tjeskobi“ (1986.) naslovio je riječju „kvetch“ (na jidišu: stalno se žaliti, kukati ili prigovarati) koja se može prevesti (prijevod Darija Udovičić) različitim izrazima, ovisno o povodu i pristupu, i zato je ostala u izvornoj verziji pa glumci likovima mogu pridružiti svako od značenja. U tekstu se stalno izmjenjuju unutarnji i glasno izgovoreni (namijenjeni drugima) monolozi što se raspoznaje zahvaljujući svjetlu (dizajner svjetla Marino Frankola) i pokretu: dok svjetlost obasjava lik čiji unutarnji monolog slušamo, ostali su likovi zaustavljeni u pokretu u kojem su se zatekli na početku monologa. Dakako, ono što zadržavamo za sebe je znatno opakije i iskrenije od onog izrečenog jer nas koče usađeni mehanizmi, ponekada zvani pristojnost ali se češće radi o strahu od negativnih posljedica. Većini je ljudi lakše podnositi neželjeni život nego se izložiti društvenoj osudi (Berkoff se zadržao na intimi bez terora „društvenih mreža“) i Franjo se istinski prestraši svojih maštarija o Adiju…. Međutim, Donna se upustila u aferu s Franjinim (rastavljenim) dostavljačem tekstila Jurom (Hrvoje Barišić) jer je željna pažnje pa je „odlučila poslati osjećaj krivnje u…..“ (kako je to rekla Franji). Zgrožen suprugovom nevjerom, Franjo odlazi Adiju gdje mu se ostvaruju sanje i oni odlučuju zajedno živjeti (što je za Franju novi izvor briga i straha; tim više što Adi ima mačku a Franjo je alergičan na mačje dlake!). „Potraži smiješno u svemu i naći ćeš“ glasi jedna mudra (i dalje ne znam čija) uzrečica i doista, komika relativizira čak i najgore situacije (ako joj dozvolimo zbog uzvišenosti koju sobom nosi tragedija) pa kada netko ispiše opako duhovite rečenice kako bi dočarao nečije trajno nezadovoljstvo, strah i tjeskobu, onda to djeluje nekorektno i bezobrazno ali moglo bi biti i ljekovito…. (…) Naravno da nije ista vizura kada gledamo sebe i onog do sebe, ali ako se maknemo od neprekidno vječnog „ja, pa ja“, možda uspijemo vidjeti ono što bi trebalo. (…) U tome mi se najuvjerljivijim čini Ivan Simon, glumac koji me uvijek razgali svojim pristupom bez obzira o kakvoj se ulozi radi: u ovom je slučaju njegov zabrinut izraz lica, koji se ne opušta ni na tren jer će se (sigurno) dogoditi nešto grozno, meni toliko komičan da ga doživljavam kao glasnika svih zabrinutih ljudi: ukoliko se ništa strašno ne dogodi, propao je dan. Naravno, Simon opću grozu svodi na svog Franju to jest pars pro toto i zato nam je to smiješno- nismo svjesni da se, ukoliko ne pripazimo, lako možemo naći na njegovom mjestu. Drugi upečatljiv lik je stara gospođa koja se, što je očito privilegija koju donose godine, više ne opterećuje propisanim ponašanjem, nego se podrigne ili prdne kada je to nužno („dinar manje doktoru“) što Slavica Knežević delikatno i izravno utjelovljuje – zna ona kako treba i što je pristojno ali to njoj više nije važno (napisao je Pavličić da starost počinje kada prdneš na ulici a da se nisi osvrnuo da provjeriš ide li netko iza tebe!). Suzdržanošću koja se pomalo preobražava u aktivnost, svoj ravnopravni doprinos jamranju su dali Komerički, Barišić i Rudnički i u drugom djelu izvedbe su praktički preuzeli predvodničku palicu. Razlika između „predstave „Kvetch“ onomad i ove sada jest u organizaciji koja razlikuje institucionalnu i nezavisnu kazališnu scenu koja se, između ostalog, očituje i u okupljanju glumaca ali mislim da je ova predstava vrijedna da se zbog nje propusti neki drugi angažman (lako je tuđim…) jer je zaista šarmantna, pametna i dobro odigrana.

Olga Vujović, Wish.hr