Mala čuda

GLUMAČKA NEPOKOLEBLJIVOST I USTRAJNOST - ”Sjajno napisan tekst ne bi tako izvrsno odjeknuo s pozornice da je bio iole loše izveden. Sanja Milardović oduševila me jednostavnošću, prirodnošću i lakoćom s kojim se prebacivala iz lika u lik, iz emocije u emociju. Gledajući često u smjeru publike, suptilno nas je pozivala da maštamo zajedno s njom, gradimo različite svjetove i povjerujemo u sasvim nevjerojatne stvari. Njezina je izvedba, poput teksta, obilovala duhovitim trenucima, znala nas je nasmijati jednim pogledom ili pokretom tijela, drugačijom intonacijom, zbunjenošću svoje protagonistice ili njezinom grozničavom potragom za spisateljskom idejom. Isto tako, pogled joj je bio neizmjerno tužan i izgubljen – oči su u doslovnom smislu bile ogledalo duše njezine protagonistice Ane koje su nas itekako duboko dirale, pa čak i izazivale pokoju suzu u gledalištu. Glumica se posvetila svakom detalju, razradila je svoja lica do najsitnijih gesta, promišljala o svakoj rečenici te je, zahvaljujući tome, izbjegla puko prikazivanje i patetiku. (…) Minuciozno i promišljeno umjetnica je pristupila i redateljskim rješenjima te predstava ni u jednom trenutku ne gubi tempo i ritam; scene se izmjenjuju suptilno, pretaču se filmski jedna u drugu, bez naglih rezova i nepotrebnih pauza, a glazba Mary May također nije slučajno odabrana. Njezin hit Softest Tune govori o gubitku i nedostajanju, a zagrebačka je autorica ujedno i glazbenica i psihologica koja radi ono što voli te je, poput mnogih naših glazbenih i kazališnih umjetnica, vlastitim snagama i snalažljivošću uspjela doprijeti do šire publike. (…) Mala čuda izvrsna je predstava, jedna u nizu onih koja poručuje nezavisnim umjetnicima da uzmu stvari u svoje ruke i da se, ako nemaju posla, ne prepuste depresiji i inertnom čekanju, nego svom stvaralačkom nervu. Neka pišu, režiraju i glume i prkosno viču da imaju itekako što publici pokazati te da neće tako lako nestati s nestalnog umjetničkog neba. To je u Malom čudu čudesno napravila Sanja Milardović koju, ako publika nije do sada znala, sada će je sasvim sigurno zapamtiti.”

Katarina Kolega (Kazalište.hr)

HRABROST SVIH VRSTA SUOČAVANJA - ”Sanja Milardović također je glumica i redateljica ogromne ekspresivne snage i hrabrosti, čije scenske emocije nisu serijalne ni standardizirane, ne dolaze samo u prikladnim medijskim »ljupkim pakiranjima« i nisu svedive na plastične osmijehe koje pratimo preko Twittera, Facebooka, Instagrama, Tik Toka i drugih aplikacija. U svojoj predstavi »Mala čuda« Milardović pušta publiku u svijet bespoštednog razgovora sebe sa sobom. Već je i način na koji to provodi fascinantan: bez skanjivanja, cenzure, s puno humora, drskosti, izazivanja i ismijavanja stereotipa, izgovaranja onoga što poskrivečki mislimo u oblačićima iznad glave, a ne samo onoga što je dolično izgovoriti. (…) Govorimo li o tome da je posao glumca maknuti stare, degenerirane stanice naših afekata i izgraditi novu emocionalnu kožu, nove senzore i nova ticala našeg unutarnjeg svijeta, Sanja Milardović sigurno je umjetnička prvakinja svoje generacije. Posebno je zanimljivo njezino živo lice, koje kao da pripada izvedbenoj tradiciji američkog nezavisnog redatelja i glumca Johna Cassavetesa, spremno na brzo i intenzivno kolanje emocija, svlačenje maski, trganje klišeja i na one oslobađajuće trenutke kad i protiv svoje svjesne kontrole otkrivamo što nas se najdublje tiče i što nas zapravo pokreće. »Mala čuda« su i duboko melankolična predstava, o različitim dimenzijama usamljenosti i neprihvaćanja gubitka, što joj poklanja i osobitu etičnost istraživanja zazornih, najtežih i najtamnijih emocija, ali bez ijedne poučne ili propovjedničke nijanse. Opet vidimo da je gluma bacanje u provaliju istinitih unutarnjih previranja, a ne siguran hod po mostovima već uspostavljenih reakcija i ponašanja. Kazalište EXIT izravno je zaslužno za mogućnost da glumice i glumci prepoznaju svoje autorske kompetencije, svoje unutarnje pisce i redateljice, kao i da imaju sigurno javno mjesto gdje njeguju i grade svoj izričaj, time dugoročno prerastajući i u najveći kapital čitave naše izvedbene scene. Svakako pogledajte i »Igre proljeća i smrti« i »Mala čuda«: dvije komorne, kompleksne, nekonvencionalne, intimističke predstave koje će trajati nezavisno od toga što nam donose bilo ideologijske, bilo zdravstvene karantene.”

Nataša Govedić (Novi list)

”U ionako malen prostor Studija EXIT zbog epidemioloških razloga smjelo je ući još i manje gledatelja nego inače, no tijekom jednog sata trajanja predstave publika je mogla sasvim i potpuno zaboraviti na sve što se događa tamo negdje vani, izvan čarobnog kazališnog prostora koji je na pozornici stvorila Milardović. A ta se publika s njom smijala do suza, da bi trenutak zatim i plakala, a na kraju tog jednosatnog putovanja autoricu je ispratila iskrenim, bučnim i dugim ovacijama.” Tia Špero (Večernji list)

NIMALO MONOTONA MONODRAMA KOJA STAJE U OBRANU UMJETNOSTI

ISPOVJEDNO KAZALIŠTE - ”Suvišnim mi se čini prepričavanje sadržaja jer je najupečatljiviji dio ove predstave glumičino umijeće, njezino „njihanje“ između tuge i radosti, hrabrosti i očaja, bijesa i smijeha. Izvrsni monolozi ili dijalozi (glumica i glas) naizmjence su tragični i komični (poput života), ali „malim čudom“ Ana/Flora u konačnici naziva uspjeh da se prežive sve nedaće. U primjerima kojima pokušava dočarati duševna stanja i promjene svojeg lika, Milardović iznosi usporedbu između čovjeka i kita („Nije lako biti čovjek“, „Nije lako biti ni kit“), jer kita koji se glasa na drugačijoj frekvenciji od ostalih, nitko ne čuje… Izuzetno je duhovita epizoda odlaska na ispovijest, sasvim je „otkačena“ situacija u kojoj mora „udobrovoljiti“ vlastitu nogu, a opis snova izaziva nelagodu (luster također ima nešto za reći!). Predstava Mala čuda odlično pokazuje zašto je dobro kada su publika i glumci „pod istim krovom“: jedino zajednički prostor vodi snažnim emocijama i uspostavi istinske bliskosti.”

Olga Vujović (Kritikaz.com)

PRIČA O ŽENI U TRIDESETIMA KOJA JE NENADANO IZGUBILA BLISKU OSOBU - ”Sanja Milardović naravno nije u ansamblu niti jednog kazališta, a svakako ne zagrebačkog. Jedan od razloga je: zaista je izvrsna i nepokolebljiva. Nije dosadna i opuštena je. Glumački zrela i autoironična. U predstavi Mala čuda u zagrebačkom studiju EXIT predstavila je sebe kao autoricu teksta, redateljicu i glumicu. Kroz fragmentirano praćenje fikcionalne sadašnjosti i prošlosti izvjesne spisateljice Ane, mi zapravo dobivamo kritičku oštricu na koju nismo navikli, ona je uvijek ”samo korak” iza onoga što zapravo govorimo. Sanja Milardović kao prava protagonistica literature u koju (očito!) vjeruje – bespogovorno igra bijes, sumnju i strah obgrljen tugom koja probija, koja se odvija i koje se čak i scenom zaštićeni – sramimo. (…) Milardović je predstavila niz kritičkih afekata. Akustičke likove koje izvode ona i Frano Mašković upoznajemo nevjerojatno blisko. Uz njezino iznimno živo lice, koje nam brzo i intenzivno izmjenjuje različita emocionalna stanja, dobivamo i jedno intimno okruženje, zaštićeni prostor za odabrane, predane slušače i gledatelje. Mala čuda progovara u ime melankolije koju sukreira i propituje, u isto vrijeme. (…) Izvanredno igrana zbunjenost, kao i grozničava potraga za spisateljskom idejom, prikazana je dosljedno i precizno. Ispovjedni ton nas ne zavarava, ne govori u ime općih mjesta, ne opravdava neopravdivo – već suprotno, uvodi nas u prostor iskričave emocionalnosti koja navijek sama u sebe sumnja. Emocionalnost s kojom ponekad ne znamo što bi. Emocionalnost koja umara i koje se nekad opravdano – bojimo. Projekt Mala čuda nastavak je platforme mladih autora umjetničke organizacije TeatruM i nastavak produkcije autorskih projekata tvz. ženskih priča i ženskih autorica te ga valja posebno pohvaliti!”

Srđan Sandić (Svijet kulture)

MALA ČUDA U KOKTELU UNUTARNJIH NEMIRA I GOLOG PREŽIVLJAVANJA -Milardović je izrazito ekspresivna glumica, emocionalni dijapazon vidljiv je u pogledu, pokretu, brzoj izmjeni šaljivosti, grubosti, ali i ranjivosti. Glumica je to izražene autorske (samo)kontrole. ‘’Mala čuda’’ usidrena su u sigurnoj luci, oko aure imaginarnog pisca, koja će ponuditi točno onoliko bespoštednosti koliko je potrebno da se oblikuje zaokruženi koktel unutarnjih nemira, strahova i sumnje, ali i golog preživljavanja.

Anđela Vidović (Express)