Pluća

”Oni su obrazovani, štoviše ona je pred obranom doktorata, oni čitaju knjige, gledaju dokumentarne filmove, putuju, brinu se o okolišu… Bomba pada u njihov život kada on spomene dijete. U majstorski napisanim dijalozima tada se razotkriva sva histeričnost naše sadašnjosti, otkrivaju problemi koje radimo ni iz čega, iz mirnog života bujaju strahovi. Jesmo li postali toliko sebični da svoj uređeni život ne želimo “ unerediti” djetetom?, pitanje je koje nimalo skriveno nameće autor. Uloge tumače Jadranka Đokić i Amar Bukvić, glumci koji su odavno dokazali svoju prednost kada treba odgovoriti na najveće teatarske izazove”. ‘Pluća’ je režirala Aida Bukvić, doslovno stavljajući sve na ramena svojih glumaca, uz sjajno rješenje kraja predstave, gdje u svega nekoliko scena (iako bi skica za scenu bilo možda i bolja definicija) u kojima roditelji gledaju svoje dijete pokazuje kako strelovito prolazi ljudski život. “Jadranka Đokić u ‘Plućima’ je odigrala ne samo odličnu ulogu već i briljantnu glumačku minijaturu spavanja, koja će se dugo pamtiti.” Bojana Radović, Večernji list

PLUĆA NA JAKIM PLEĆIMA DVOJE GLUMACA

“Jadranka Đokić igra senzibilniju, vehementniju i verbalniju polovicu para, otvoreniju sučeljavanju s vlastitim emocijama i strahovima, ali i sklonu osjećaju potonuća prilikom »slamanja valova« životnih izazova. Čistoća, predanost, ranjivost, povjerljivost i otvorenost njezina lica nose nas predstavom zadivljujućom prisnošću, otvarajući za gledatelje pravu glumačku studiju ljubavne intimnosti.” Amar Bukvić emocionalno je na sceni zatvoreniji od Jadranke Đokić, ali i to je upravo vrlina njegove glume u ovoj roli, jer glumački obuhvaća kompleksna stanja osobnog krzmanja, zbunjenosti, nesigurnosti, oklijevanja, nesnalaženja – česta među muškarcima (i ženama), ali vrlo rijetko scenski adresirana. Amar Bukvić ima i vrlo precizan humorni tajming, odlično se nadopunjujući s Jadrankom Đokić. Oboje glumaca donose pred publiku autentičan rad na međusobnom približavanju likova i oboje se zavlače pod kožu gledatelja. Nataša Govedić, Novi list

SUSRET INTIMNOSTI I PARANOIDNE DEMOKRACIJE

”Redateljica je veoma duboko uronila u kompleksnost dramatičareve teme, pomno je iščitala sa svih strana i asocijativnim redateljskim rješenjima obogatila te ponudila zanimljivu predstavu uvjerljive poruke i bez egzibicionističkih redateljskih eksperimenata”. “Jadranka Đokić je nakon dugo vremena opet progovorila cijelim bićem, nudila ozbiljna pitanja i sadržaj osobe koja se želi jednako dokazati kao žena koja zna što hoće i koja ne odustaje od svojih emocija, stavova, snova i ljubavi. Radila je to precizno, istančanim emocijama i nijansiranim mislima u kojima je bilo dovoljno kreativne uvjerljivosti. U tome ju je podupirao, nadopunjavao i glumačkom suigrom obogaćivao partner Bukvić, koji je u pravom trenutku svoju glumačku osobnost znao partnerski podložiti i istodobno se nadigravati u točnom rastvaranju sadržaja, koji su cijelu predstavu uobličavali u veoma uspjelu kazališnu cjelinu.” Andrija Tunjić, Vijenac

O NEPOTREBNIM NEUROZAMA

”U vrlo promišljenoj redateljskoj viziji preciznog ritma i delikatnog balansiranja između ozbiljnog i smiješnog Aide Bukvić s vrhunskim glumačkim izvedbama Jadranke Đokić i Amara Bukvića Pluća se ostvaruju kao punokrvna drama dvoje zanimljivih pojedinaca kojih se životi lome pod teretom nekritički prihvaćenih normi korektnosti generacije koja počinje graditi svijet i društvo na temeljima neke nove pravednosti. Takvom interpretacijom Macmillanovog teksta ova je zagrebačko-sisačka koprodukcija još jedan značajan doprinos visokim standardima koji vladaju na Exitovoj pozornici.” Tomislav Kurelec, Kazalište.hr

IZMEĐU KOREKTNOSTI I OSJEĆAJA

”Nakon svake odgledane predstave Teatra Exit iznenadimo se koliko jednostavnost može biti efektna. Samo dvoje glumaca, čisti režijski minimalizam, svakodnevna, univerzalna ljudska priča – moglo bi se učiniti prejednostavnim receptom za stvaranje kazališnog hita, no „Pluća“ su dokaz da je ono jednostavno ponekad najučinkovitije. (…) ” J.L. Makarska Post

KAZALIŠNI DRAGULJ KOJI ČAK I TEŠKE EGZISTENCIJALNE KRIZE ČINI LAKŠE PODNOŠLJIVIMA DIRNUT ĆE I NAJHLADNIJA SRCA

”Ova predstava bila je i povratak Jadranke Đokić u njen grad, na pozornicu na kojoj je započela uspješnu karijeru, a upravo u ovom komadu preksinoć je dobila priliku da se razmaše i zablista, ali jednako uspješan bio je i Amar Bukvić i bilo bi nepošteno reći tko je od njih dvoje bolji. Iako tako izgleda u početku, Pluća nisu oda ciničnom nihilizmu, nego pohvala osjećajnosti koju prati prikriveni moralizam i sasvim malo patosa, ali to treba shvatiti u najboljem smislu jer je sve pažljivo dozirano. Dok prvi dio izgleda kao jedna dugačka stilska vježba u glumačkom cinizmu, drugi dio pokazuje svu raskoš glumačkih talenata dvoje glumaca što je prepoznala i publika koja je do kraja napunila gledalište i aplauzom nagradila glumce.” Mladen Radić, Glas Istre

DVOJE VRHUNSKIH GLUMACA IZMEĐU CINIZMA I OSJEĆAJNOSTI

Dobrodošlo osvježenje na Splitskome ljetu – predstava Teatra Exit donosi stotine pitanja i odgovora o okolišu, roditeljstvu, opsesivnosti i ljubavi. ”U Plućima postoji samo jedan dio koji je podložan zabuni i metaforičkim shvaćanjima – naslov. Za divno čudo, Macmillanov scenarij i odmjerena i prilagođena verzija Aide Bukvić imaju ono što mnogim današnjim predstavama kronično nedostaje – pamtljivu radnju. Bez velikih komplikacija, scenskih efekata i vojske glumaca, na sceni je samo par koji muči pitanje: imati ili ne imati djecu? Njih dvoje su prirodnjaci, ekološki osviješteni pojedinci koji recikliraju, bicikliraju i trude se živjeti život punim plućima, ne uništavajući pritom svoj planet. Paranoično su zabrinuti zbog količine ugljikova dioksida u zraku, zbog čega na trenutke ozbiljno odvaguju između sađenja šuma i odgoja djeteta koje će proizvesti deponij pelena.” “Kad se radnja tako pojednostavi, i naslov dobije svoj smisao, nimalo postmodernistički nametljiv i neuhvatljiv – mladi par samo želi disati u svom mikrosvijetu ne zagađujući makrosvijet, kako smećem, tako i pogrešnim odlukama.” Magdalena Mrčela, Dalmacija danas

DUNCAN MACMILLAN – PLUĆA: ‘HOĆEŠ REĆI DA SU LJUDI PREGLUPI DA BI IMALI DJECU?