.webp)
Režija:
Slobodna prodaja: €
Pojedinačni popusti (studenti, umirovljenici, invalidi): €
Organizirani posjeti (firme, građani): €*
Organizirani posjeti (škole, studenti, umirovljenici), članovi ADU i HDDU: €*
*Popusti se ostvaruju isključivo kupnjom ulaznica na blagajni Teatra EXIT predočenjem odgovarajućih dokumenata.
Za sva dodatna pitanja možete nas kontaktirati na broj01/3704-120ili na e-mail[email protected]
Vrijeme trajanja: 80 minuta
Važnije polovice autorski je dramski tekst dviju mladih dramaturginja – Beatrice Kurbel i Mirne Rustemović, koji u središte postavlja dvije mlade žene, pripadnice generacije popularno nazvane milenijalci. U prikazu njihove svakodnevice, kroz naizgled dva oprečna života – karijera i majčinstvo, autorice propituju (ne)mogućnosti današnjice kroz žensku perspektivu.
Što danas znači ona poznata fraza naših roditelja “kada smo mi imali trideset, u naše vrijeme mi smo…”? Gdje se skriva recept za sigurnu egzistenciju u moru honorarnih i poslova na određeno? Kako sretno ili barem bezbolnije živjeti čak dvije stvarnosti: fizičku i virtualnu? Što je uspjeh, a što preživljavanje? Koje ljubavne veze imaju potencijal za nešto ozbiljnije od par mjeseci ili godina ležernog nalaženja? Kada i da li uopće imati djecu, obitelj i išta stalnije u toj cijeloj džungli (ne)mogućnosti? Što sada kada smo dio Europske unije i cijeli svijet nam je na dlanu? Što nakon zadnje pjesme i fajrunta? Jesmo li hrabriji i uporniji od nekih prijašnjih generacija ili smo samo razmaženi i izgubljeni? Svakodnevica nam je rascjepkana na virtualne profile, izvješća o stanju računa na e-mailu, stalna uspoređivanja s prijateljima i kolegama, male i grandiozne planove koji se stvaraju i brišu brzinom fejsbučnih statusa, uzdisanja između ugode i anksioznosti i stalna propitivanja nas samih i svih koji nas okružuju.
Važnije polovice rezultat su isprekidano-kontinuiranog rada u kojem su se Beatrica i Mirna nalazile srijedom, spajajući ugodno s korisnim – uz druženje, bilježeći crtice iz svojih života kroz prozne fragmente i osobnu prepisku u inboxu. Dodajući fikciji navedene dokumentarističke elemente, izgradile su dva ženska lika – dvije pripadnice ove široko obuhvatne generacije. Mjesta radnje su, naravno, prirodna staništa svih nas – kafići, i to srijedama, na polovici tjedna.
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
.webp)
Trenutno nema najavljenih izvedbi za ovu predstavu.
“Dobra je ona predstava nakon koje se o njoj priča. Ili pak ona za koju ti se čini da si je možda mogao napisati samo da si imao kad. I ona nakon koje pomirljivo priznaš da moraš biti vraški dobar glumac da sve to izgovoriš uvjerljivo, pa i one rečenice koje se čine uopćene i višak. A dobra je vijest, ako ne i sjajna, da je teatar živ i nikad življi zahvaljujući malim produkcijama, organizacijama poput Teatra ‘Mašina igre’….”
Siniša Pavić (Novi list)
“Važnije polovice zanimljiva je i lagana predstava, ali ne na pejorativan način kojim se umanjuje njezina umjetnička vrijednost. Dapače, namijenjena ponekad izgubljenim milenijalcima, pravo je osvježenje na sceni, a gledatelji se, zbog tipičnosti likova i njihovih postupaka, kao i zbog kolektivnog iskustva i doživljaja, lako poistovjećuju s njima.”
Tea Scmidichen (Kazalište.hr)
“Pitanja Beatrice Kurbel i Mirne Rustemović na scenu je donio zagrebački Teatar Mašina igre, nezavisna kazališna družina, tj. umjetnička organizacija kojoj je ime zasigurno znak. Mašina igre pokreće umjetnički stroj, razmontira taj stroj i igra se. Osnivači družine kao mnogi prije njih kazalište vide kao mjesto za postavljanje aktualnih društveno-političkih pitanja. Kao mjesto na kojem ne treba tražiti odgovore, ali koje će u vama izazvati emocije i potaknuti vas na promjenu.”
Mila Bulimbašić (Vijenac – Matica hrvatska)